|
|
| < | rujan, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
ŽIVOTNI MOTO:1. Što te ne ubije ojača te
2. Kiša pada po ljudima koji su zavrijedili sunce
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Zabranjeno je šaliti se? Očito je… ne treba se baš sad na svaku sitnicu ljutiti. Tebi to očito nije jasno. No ti si jedna posebna priča. Ja se ponovno imam žaliti na 187 stvari. Zašto jednostavno ne možemo biti sretni s onime što imamo. Može nam biti puno, puno gore, ali mi se žalimo i žalimo. I ja to znam pa se opet žalim svako malo. Uvijek lijepimo masku onoga što želimo, umjesto da živimo ono što možemo. Ali po ne znam koji put zaključujem da smo mi ljudi pa da je to zato. Nikada sretni
Pridružila sam se i crkvenom zboru. Zove se „RUAH“. Svega sam bila par puta na probama. Svirala sam i na jednoj duhovnoj obnovi. Užasno me živciraju. Uz moju još su 2 gitare, dva dečka. Oni sviraju godinu dana duže nego ja. Jedan od njih se priključio prije kojih mjesec dana, a drugi kada i ja. Ljuti me što kada spominju gitare njima posipaju put laticama, a mene doslovno ko jebe. Dečki jeste shvatili ritam? Je l' treba što? Bla bla bla… A gdje sam u svemu tome ja? Nigdje. Ne pita me se ništa. Sve što se obraćaju, obraćaju se njima dvojci. Ne razumijem zašto ste me uopće zvali na taj blesavi zbor ako ja moram sama sve hvatati jer su oni dvije pubertetlije koje ne žele komunicirati… možeš meni pokazati ritam pošto ste me isključili iz svega? Halo obraćam ti se!!! Ništa? Oke. Pogađaju me sad već i male stvari tipa: svi rade vruću čokoladu. Hoćeš ti? Hoćeš ti? I ja sam tu, da ova mala curica s gitarom koja se očajno želi uklopiti, ali su ljudi bezobrazni pa joj ne daju. Na Duhovnoj Obnovi se dogovorimo kako ćemo sjediti. Dođe ovaj dječak zaostao na mentalnoj razini petogodišnjaka i veli da mu se maknem jer će on tu sjediti. Reko ne može, pa kaj ti je toliki problem sjest na stolac do????? I onda žena koja nema veze s vezom veli meni da se maknem jer on tu hoće sjediti jer ću ja od njega morat gledat kako svira da i ja znam. Halo pa nisam ja jučer uzela gitaru u ruke da ne znam svirat. Kada mi vi niste htjeli pokazati uzela sam knjigu i vježbala doma. Znam ja svirat i to dobro.
2.4. 2009 se održava koncert grupe Nightwish. Ja i prijateljica smo odlučili da ćemo ići. To će mi biti poklon za rođendan jer je koncert dan prije mog rođendana što znači da je on 3.4. koliko god da mi život podvaljuje svake godine dobivam prekrasne poklone. Koncert Nightwisha, prošle godine nije bilo nastave baš na moj rođendan… nije da se na to mogu požaliti. Eto više mi se ne da pisati pa…
Evo me. Ne znam ni sama koliko je prošlo. Pisala bi ja i pisala, ali ne znam više o čemu. A i škola me davi. Idem sama sebi na živce s tim ponavljanjem. Samo o jednom te istom pišem iako malo izmijenim taj tekst no to je još uvijek ponavljanje. Gadim se sama sebi. Ništa se nije puno promijenilo u mom životu od prije. Možda mi se ne da živjeti malo više nego obično. Every day I cry myself to sleep. Every single day. Idu mi na živce curice kojima sam okružena. Zamaraju me svojim glupavim i blesavim problemima. Problemi su uglavnom nastali na „Danima Vina“ jer su se one barile i sad žale i bla fucking bla. Inače svaki građanin Jastrebarskog koji „drži“ do sebe ide na „Dane Vina“ napiti se do besvijesti . Dakle da pojasnim. Svaki seljo čeka te čuvene „DANE VINA“ cijelu godinu, nešto kao Božić, možda i važnije nego Božić. To je jedan veliki šator u kojeg ulaze i ne izlaze do jutra. Opijaju se do besvijesti uz pratnju „super slavnih“ izvođača kao nekih glupih BEGINA za koje sam 1. put čula ili Severinu kojoj je mozak na razini amebe, a talent i niže. Ona je naravno vrhunac tih prekrasnih dana, ali nemojmo zaboraviti spomenuti nekog važnog kao Jasmin Stavros. Bile su i Slavonske Lole, ali one su i više nego dobre naspram ovih sramota ljudskog roda. Ja sam išla na Coloniu koju sam obožavala- s 8 godina no i Colonia je bila više nego normalna. Ipak se ništa ne može usporediti s lunaparkom koji je svake godine sve manji, a s time i sve gori. I tako naši dragi jaskanski primitivci žive. Sramota. To je doživljaj godine i naravno dolazak Škore, no to je ipak malo manji doživljaj. A meni se ljudi čude što želim pobjeći iz ovog „GRADA“ što me brže noge nose. I čude se zašto bi da se preselim u Zagreb otišla u novu školu, a ne završila u „LJUBI BABIĆU“. Mora da mi se stvarno pomutilo. Eh da…
Jedina stvar osim ovoga koju mogu ispričati jest to kako sam dobila svoju prvu ocjenu Nedovoljan. Mislila sam da ću biti shrvana jer do sada je moja najniža ocjena bila 3 tj. dobar. Bilo je to pod tjelesnom i zdravstvenom kulturom. I bilo je iz zalaganja. Lijepo mi je rekla majka da ne idem u školu s temperaturom, groznicom i blijeda ko krpa no ipak ja kao predana učenica odem. Trud mi se isplatio. Jako. Žao mi je ako u takvom stanju ne mogu trčati 45 km/h. Možda da imamo profesore, a ne učitelje od 1. do 4. ili polu profesore imali bi i bolje ocjene. No to je stvar Primorca i našeg glupog školstva. Ipak nas uče da se piše POGREŠKA, a ne pogreška. Ipak profesorica iz hrvatskog jezika govori BRŽIJE, a ne brže. I nije jedina. Ipak nam ista profesorica predaje da se kaže HRVATSKA MILIJICIJA, a ne policija. Kako da onda djeca budu pismena ili nešto više od toga. Valjda je to razlog što nijedna moja prijateljica iz razreda ne zna misliti. Sve po redu BRIJU. Dobro ima 2-3 iznimke. Daj si zabrij ovo, ono. Ne znaš reći zamisli ili neku drugu HRVATSKU riječ. Očito ne ti ipak briješ. Samo ne znam koga. Sve me te stvari doista rastužuju. Zato se ispričavam na svim greškama. Ipak nemam normalne profesore pa ni školu.
Evo mene natrag među žive. Jednostavan no ne jedinstven razlog mog ne dolaska češće je naravno škola, ali ne želim o njoj pisati. U mojem životu događa svašta, a opet s druge strane ništa. Slušam glazbu, nikakvog posebnog žanra. Neki mix pjesama, većina tužnih. Većina sretnih. Ne znam. Razmišljam o svemu pomalo. Brkaju mi se sve misli. Ne mogu razmišljati o nečemu posebnom jer mi po glavi pliva 1000 misli. Pokrijem lice rukama i žmirim. Pogledam kroz prozor, neki radovi. Pokušavam ih nadglasati. Teška borba, ali uspijevam. Gledam u ožiljak, počne teći krv. Inače sam osjetljiva na krv, ne toliko osjetljiva koliko ne volim krvariti. Sada ne. Sada mi se sviđa. Počinjem shvaćati sve one koji si režu žile. Do sada nisam, ali promijenih mišljenje. Sve više mi se po glavi vrti smrt. Sve više i više. Glas sve jače i jače vrišti. Još uvijek nemam želje da se režem ili da time nekome iznosim svoj stav, ali ne mogu negirati to jest poricati da mi se svidjelo jer je. Svidjelo mi se. Otvaram svoju čarobnu bilježnicu. Nešto švrljam. To je moj mali izmišljeni svijet u kojem crtam svaku sliku koja mi se mota u glavi, pišem svoje najcrnje misli, želje pa čak i tajne ako ih imam. Opet pljujem po glupoj priglupoj i primitivnoj Jaski. Želim pobjeći. Daleko, daleko, daleko od svih bića. Dođe mi da skupim pare i odem, odem i završim s tim glupim vicem od mog života. Kažu da si sami krojimo budućnost. Jednim dijelom je to točno, ali po meni većina nije točna. Želim znati koja je moja uloga u ovom životu??? Depresija me ubija. Ako mi netko ubrzo ne pomogne da se trgnem nekim čudom bojim se da ću završiti u nekoj ustanovi i da neću imati svoj sretan svijet do kraja života. Gušim se. Iako sam rekla da neću pričati o školi, ali evo moram. Ona nas ubija već u ranom startu. Već su našli nove metode mučenja i već su nas obasipali svojim suludim idejama. Sve sam to trpjela 7 godina no svatko ima svoju crtu gdje kap prelije čašu. Da sam znala što sada znam prve 4 godine školovanja bih provela spavajući na klupi. Glupirala bih se od samog starta kao da imam ADHD. Pričaju o stroju koji će dočarati VELIKI PRASAK. Nagađanja su bila da će nastati crne rupe i da ćemo svi biti izbrisani. To je jedna stvar koju sam očekivala sva ushićena no ipak nema opasnosti. Evo prestala sam krvariti. Znači i ti snovi su gotovi. S ničim nisam zadovoljna, baš sam pravi čovjek. Nikada dosta. Možda je to zato što svijet nije crno-bijel već siv. Onako odvratno siv i samo čeka da nađe kutak obojan duginim bojama da ga vrati u sumornu čak ni pravu boju-Sivu……………………………………..
Evo me opet nakon po ne znam koji put duže stanke. Nisam sigurna u svoje osjećaje. Zašto ne znam. On je tako dobar. Nije kao još jedan napaljen teenager kao svi ostali. Želi da se nađemo u Zagrebu da upoznam njegovu obitelj. Moja star ni ne zna da ja imam dečka. Našli smo se svega 2-3 puta. Već mi je kupio lančić preko 100 kn. Plaća kada negdje odemo i ne znam što sve ne. Sviđa mi se. Jako, čak sam izjavila da ga volim. Nisam više sigurna u to. Idem prijateljici na rođendan. Prije rođendana će njeni imati nekakav roštilj. Naravno pozvana sam. Tamo će biti dečko kojeg ću vidjeti po 2. put u životu. Ne bi mi trebao značiti apsolutno ništa, ali ja sam zaljubljena. Mrzim se zbog toga. Samo razmišljanje o njemu mi oživljava neki osjećaj koji ne mogu opisati. Znam da sam zaljubljena. K vragu. Kada bi išta bilo moguće između nas odmah bi pristala. I zbog toga se mrzim. Pokušavam se prisjetiti glasa tog dečka i mogu ga savršeno razabrati, ali Njegovog se ne mogu prisjetiti, a vidjeli smo se prije 2 dana. Jesam li jako loša osoba? Za sebe jesam.
Zašto si tako pokvarena površna i jadna osoba? Zašto me iskorištavaš? Zašto ja svaki put poslušam kao da si nešto posebno. Curo bila si nešto posebno prije par godina kada sam te poznavala. Kada me nisi odbacivala radi ljudi koji su gori i od tvoje ličnosti sada, koji bi te odbacili kao što ti sada odbacuješ mene. Postala si još jedna marioneta ili ti lutka „modernog“ društva. Padaš na neke blesave stvari. Postala si gluplja. Doslovno. Važno da si u centru pažnje sa svojom dragom prijateljicom koju nije briga kada si sama i plačeš. Svaki dečko koji te voli završi kao pregaženi kukac na autocesti jer ti moraš biti okružena barem 10-oricom. Ne možeš biti samo sa jednim dečkom. To si tako rekla ako se ne varam. Više ne vrijediš ništa. Barem meni. Za mene si mrtva. Iako ćeš me zvati kada počne škola jer ne dao Bog da naša princezica ide u školu sama ja ću prema tebi biti ravnodušnija nego prema jednom profesoru kojeg sam do nedavno mrzila.
Neki dan sam bila u komi. Pa sam odlučila rezati žile. Po prvi put u životu. Naravno da nisam znala kako da to napravim pa sam samo prislonila u koso. Nije uspjelo. Sada imam veliki ožiljak. Nije bilo pametno. Dat ću vam savjet. Ako ikada želite rezati žile nemojte koristiti vruću peglu, probajte nožem. Nadam se da se neki neće uvrijediti samo sam se malo šalila. Naime spremala sam se u Zagreb i peglala sam hlače, zatim sam našla i majicu koja bi mi puno bolje stajala od one koju sam već imala na sebi. Naravno ona je bila na tavanu pa sam i nju morala izglačati(pravimo se malo književni). Nosim ja natrag stalak u sobu i peglu na stalku. Čekala sam ja 5 min da se ohladi, ali tko bi znao da pegli treba pola sata da se ohladi. Zapeo stalak za štok vrata i pegla mi je napravila prilično gadan ožiljak. I kako onda netko može pomisliti da život nije lijep. Sada se patim s gitarom, ruku ne mogu normalno okrenuti da me ne zaboli. A još 2 dana do škole. Ah život me razmazio. Ne može mi biti ljepše. Odlučila sam dići glavu i ponosno pokazati kako sam grozna osoba. Život je lijep. Nemam se kome niti požaliti jer stara cijeli dan radi kako bi preživjeli. Tata više nije ovdje, a s bratom sam na tren dobra, na tren na pas mater. Živo je doista dobar i prekrasan. To govorim s najvećom mogućom dozom sarkazma i gorčine. Jedina stvar dobra koju mogu poželjeti se neće ostvariti ni da imam još 5 života.
I'm tired of being what you want me to be,
Feeling so faithless lost under the surface
i Don't know what you are expecting of me
Put under the pressure of walking in your shoes
(Caught in the undertow just caught in the undertow)
Every step that I take is another mistake to you
(Caught in the undertow just caught in the undertow)
[Chorus]
I've become so numb I can't feel you there
Become so tired so much more aware,
I'm becoming this all I want to do
Is be more like me and be less like you
Can't you see that you're smothering me
Holding too tightly afraid to lose control
Cause everything that you thought I would be
Has fallen apart right in front of you ooooo
(Caught in the undertow just caught in the undertow)
Every step that I take is another mistake to you
(Caught in the undertow just caught in the undertow)
And every second I waste is more than I can take
[Chorus]
I've become so numb I can't feel you there
Become so tired so much more aware
I'm becoming this all I want to do
Is be more like me and be less like you
And I know
I may end up failing too
But I know
You were just like me with someone disappointed in you
[Chorus]
I've become so numb I can't feel you there
Become so tired so much more aware,
I'm becoming this all I want to do
Is be more like me and be less like you
[Chorus]
I've become so numb I can't feel you there
I'm tired of being what you want me to be
I've become so numb I can't feel you there
I'm tired of being what you want me to be
Kupih cd naziv Fallen. Evanescenceov naravno. Sad slušam od kada sam sjela za računalo. Nije da nemam spržen, ali original je jednostavno original. Prisjećam se malo svog života. Do prije godinu i pol otprilike ja sam bila još jedna sretna glupava djevojčica. Da se razumijemo još uvijek sam mala balavica i još uvijek sam glupava, ali na neki zreliji ili da tako kažem morbidniji pogled na život. Ne znam je li to sam o prolazna faza. Ipak prolazna faza prođe kroz kojih par mjeseci. Ovo ne prolazi. Ne mogu biti sretna. Mogu imati sve, ali me nešto koči. Nije da su mi nedavni događaji išta olakšali tu moju situaciju. Bila sam kod prijateljice. Prva stvar koju je napravila kada sam došla je to da mi je pregledala ruke. Ne draga ne režem se. Nije to moja furka. Neki to rade, mene jednostavno strah. Možda i bi da se ne bojim toliko. Ja se zato obilježujem peglom. Pripremala sam se jer smo nas troje trebali u Zagreb. Toliko sam nadarena da kada sam izglačala sve što se izglačati dalo vračala sam stalak na kojem je bila pegla i zapela. Guess what? Pegla mi je pala na ruku. To boli. Jako. Ali ne toliko grozno kao što izgleda. Užas. Oš malo pa gotovo. Škola počinje.Play ground, school bell rings again. Ne da mi se više. Ne mogu više. Taj pritisak prokletih profesora. Svako misli da imamo samo njegov predmet. Od kolijevke pa do groba mi znamo da nije najljepše i najbolje đačko doba. Zašto onda „odrasli“ forsiraju toliko. Ne želim previše pisati. Uvijek se raspišem i kada gledam što sam objavila nema ničeg pametnog i smislenog. Zato…
Osjećam se uglavnom loše…jadno. Kao da me vrijeme pregazilo. Svako malo ga se sjetim pa sam tužna. Tko će biti na mojoj firmi? Tko će biti na mojoj maturi? Neće ga biti ni na mojoj svadbi. Neće ga biti ni u krevetu, ni stolcu, ni u autu nigdje, nigdje, nigdje. I kako da budem sretna kad to shvatim. Imam i podršku i razgovore i sve što trebam. Možda mi je zato čak i teže. Malo se smijem malo plačem. Nekako želim živjeti sada još više, ali nekako želim umrijeti odmah sada. Koja ironija. Već mjesecima pokušavam nabaviti nekakvu crnu košulju i eto dobila sam ju za sprovod. Grozno. Zašto mi ljudi otežavaju. I svi idu s onim: moja sućut ili saučešće. Ružno mi to izgleda. Podsjeća me kao da želi reći sretan rođendan. Stvarno… zanimljivo je da nitko nije rekao žao mi je zbog tvog gubitka ili samo obično žao mi je. Zar nekako ne zvuči ljepše. Ne znam. Možda samo meni. Slušam Avrilin SLIPPED AWAY. Prikladna je pjesma za ovaj događaj skroz. Proživljavam cijeli život s njim i stvorila mi se knedla u grlu. Sjećam se i loših i dobrih uspomena. Radije bih da sam sada u nekoj svađi nego da je mrtav. Svi viču da budem hrabra, da ne plačem. Znate li vi da plakanje pomaže. Da te na neki način oslobađa malo i pomaže ti da budeš barem mrvicu bolje. Emocije treba ispustiti pa kakve god one bile. Uostalom kako me itko može tražiti da budem hrabra. Ljudi su kukavice. To nam je u krvi. I žaliti za voljenima je normalno. Pustite me da žalim u miru. Ne držite mi lekcije. Željela bih zahvaliti svima koji su mi podrška u ovim vremenima a znam da ih je jako puno.
Bojim se. Bojim se nastaviti živjeti. Kako će sve biti u budućnosti biti bez njega ali i općenito. Je li me može tko kriviti. Mislim da ne.
A ono za Boga… naravno da vjerujem i vjera mi neće nestati i sve je po starom, ali to me sve užasno frustrira, a mislim da svi znaju kako je to reći nešto u afektu ili napisati. Svejedno.
Dugo već nisam dolazila na blog. Ali čovjek ima toliko toga na pameti da se skuplja dok se ne prekupi i onda treba nadoknaditi i sve to napisati. Ljudi me samo primaju za ruku i vode. Dosta mi je. Ove praznike nisam tjedan dana bila sama. Hvala svima što su dobri. Ali niste dobri iz pravih razloga što pogoršava cijelu situaciju. Ne želim da me smatraju siroticu bez tate. Ne želim da glupe osobe moju mamu pitaju pitanja tipa „Kako vesela udovica?“ jer bih nekog mogla oprati zbog toga. Ništa mi ne ide od ruke. Tonem, tonem, tonem. Tko će me izvući?! Nitko, eto tko. Preživjet ću. Sve preživim. Što nas ne ubije ojača nas. Moj život se nastavlja bez njih. Ali to neće biti tako dobar život više. A zašto bi i bio. Zaslužujem li ja malo proklete sreće u životu? Očito da ne. Gubim vjeru u Boga. Ne bojim se to priznati. Ako negdje duboko postoji onda ga proklinjem. Hej Bože! Da ti. Tebi se obraćam. Posao ti ne ide u zadnje vrijeme? Zato se iskaljuješ na meni? Što sam ti ja skrivila? Vjera u Boga. Vjera u boga će nas spasiti…bla bla. Ma zajebi vjeru. Nisam htjela psovati na blogu, a kamoli pljuvat po Bogu. No s moje strane je to zaslužio. Rea, prva moja velika ljubav. Moja draga pametna labradorica koju bi obožavao svatko tko ju upozna. Volio ju je i Dvorsky koji se boji pasa. Uzeo si mi ju. Preživjela sam to. Uzeo si mi oca. Kako si mi mogao uzeti oca? Kako si se usudio? Znaš kakav mi je život bijeda i bez toga? Samo zbog toga si zavrijedio da te mrzim. Svi kažu da mu se smilovao jer je bio u strašnim bolovima. Ali ja sam sebična i kažem suprotno. Dijete treba oca. Zatim su me uzeli na more. Stara je dala Linu, moju drugu labradoricu i također veliku ljubav. I nju si odveo od mene. Došla sam s mora. Sve što mi je ostalo je malena Pahulja, moj mali bijeli albino zeko. Ali zašto nju ostaviti kada mi ju možeš uzeti.i naravno uzeo si ju. Danas sam se našla na podu sklupčana od jada i boli. Plakala sam i derala se na sav glas. Tko će mi sada biti utjeha. Grlila sam plišanog lava. Da on će mi sigurno pružiti ljubav. I sada plačem i sada sam jadna. Neka mi onda netko kaže da postoji bog. Neka netko potvrdi bibliju. Ne znam jesam li u pravu ili ne. Vjerojatno ne. Ali pokaži mi ti drugi put. K vragu treba mi netko koga ću zagrliti najjače što mogu i samo plakati. Možda postoji razlog zašto toliko volim te svoje životinje. Očito tu ljubav koju sam trebala dobivala sam samo od njih. Ali barem te neće prevariti i nije im bitno kakav si. Ne sude te prema izgledu, bogatstvu, obitelji, važno im je samo da ih voliš i bit će ti vjerni do groba. Nije fer. Život nije fer. Jedina svjetla točka ne želi napraviti nikakav kontakt sa mnom jer je previše pristojan. Hej jedan poljubac, ok pristajem na zagrljaj i pusu u obraz. Ne? A onu foru dok smo u kinu pa se tebi zijeva pa mi staviš ruku oko vrata. Ne? Ni to? Dobit ću rukovanje? Samo? Damn. I to mi je neka svjetla točka.
Oči su mi izmorene
Pogled nekako tup
Lice k'o u starice
Brige me more
Ne mogu ga pustiti da ode
Previše ga volim
Tuga i očaj me obavijaju
Crn, težak oblak se nadvio nada mnom
Osjećam se kao da tonem
Netko me bacio u duboko crno more,a
Oko nogu mi zavezao težak kamen
Padam u rupu bez dna
Pomoći nema
Izlaza nema
Izdana od svijeta, ljudi i „prijatelja“
Svako nasmiješeno lice meni predstavlja laž,
Okrutnu laž
Još jedna krinka izlazi iz tame,
Iz mračnih odaja moga srca
Neiskvarena duša pronalazi bol
Postaje zla
Zlo vlada svakim čovjekom
Izdaja,
Prvi ljudi su izdavali
Krv,
To nam je u krvi
Skrivanje mana
Stavljanje maski
Začarani krug
Život je okrutna šala
Mi smo ništa doli
Predmet ismijavanja
Smrt je ona koja se zadnja smije
Kada pokupi naš bijedan život
Kao od šale
Grozno,
Cijeli život je grozota,
strašna grozota
nema smisla ali mi nemamo izbora
i živimo i umiremo
to je sve
To je malen dio mojih frustracija stavljen na papir tj. blog…
Prekrasna djevojko
Ozbiljna lica
Treba ti osmijeh
Zašto si tužna
Zašto plačeš
Ne znaš li da svijet nije vrijedan
Tvojih isplakanih suza
Zašto
O zašto si to radiš
Možeš se promijeniti
Ali nećeš
Zašto
Voliš li biti mučena
Želiš li patiti
Nemoj
Budi sretna
Smij se
O tužna djevojko
Budi sretna
A ovo je još jedno moje djelo u naletu inspiracije
Hope you'll like it.
p. s. nadam se da će se netko od vas potruditi i pročitati ovo.
umro je....
evo me opet...već me nije bilo duže vremena...ne znam zašto...nisam izgubila volju i neću prestat pisat ovaj blog jer ga volim i opušta me...tužna sam....jučer sam od bola skoro umrijela....nisam mogla vjerovati da se to baš meni događa...to je bolno...umire...žalostan je i ne želi umrijeti....ni mi ne želimo da umre...ne mogu zamisliti svoj život bez njega...umire a mi tu ne možemo pomoći...život je kurva, a mi karamo za papiriće...rekao je moj poznanik...ili ona koliko para toliko muzike...na intenzivnoj je...bio je žut...žut kao neko uskrsno pile...neki dan je skoro umro...i onda ljudi govore budi sretna...kako do vraga da budem sretna...ne razumijem...
opet me pitao hoću li biti s njim...rekla sam da hoću ali pošto on neće ćemu se truditi...na kraju je on rekao da ne želi biti sa mnom...ja sam mu rekla da sam ga ostavila tako da zašto me opet zove...onda se on naljutio i rekao da je on mene ostavio...ja sam se nesmiješila i rekla mu da me ostavi na miru...stiže još jedan sms...pogledam poruku...kaže da će me prodati frendu za 10kn...zatim kaže da će me prodati za maramice jer mi je vrijednost pala...ja mu kažem...ja nisam tvoje vlasništvo...nikada nisam bila...a i da te nisam ostavila ne bi bila tvoje vlasništvo...to ga je zabolilo i to znam...zatim je rekao da je to smiješno što me posjeduje i kako se valja po podu s prijateljima...to mi je na tren bilo čudno...valjati se po podu s prijateljicama to da...ali s prijateljima...pomislih: pa zar sam hodala s pede*činom?...na to ja odgovaram da to nije ni upola smiješno kao kada ga je Batka zajebavala preko telefona neki dan...to je isto moralo bolit...hehe...onda veli on da mora imat neki seljački naglasak kad uzgaja mene za kravu...to mene ne smeta...ali njega je smetalo kada sam mu rekla da je najsmješnije od svega to što sam ga ja već napucala zapravo prije 2 tjedna i imam drugog dečka što je zapravo i istina...to je moralo boljet jer je za 2 min stigla poruka kako on ima curu 10 puta ljepšu od mene...i zamislite to je stiglo čim sam ja rekla da imam dečka...nije se htio hvaliti s time prije nego što sam ja to rekla...meni je to mrvicu čudno...vama?...zatim je uslijedila uvreda s naslovom tko bi ikada bio s tobom mora bii glup...hladnokrvno odgovorih: pa ti si bio....uuuu opet metak u srce....bilo je to slatko...naravno da se dečko ne zna svađati pa je uslijedila hrpa nesuvislih uvreda...ja naravno pošto se lijepo znam svađati...mislim vježbala sam...hehehe....odgovorim mu da mi je žao šo je tužan jadni mali napucani dečko...to je jaaakooo bolilo....opet je uslijedila hrpa uvreda na što sam odgovorila sa: JAKO ORIGINALNO...
ja se znam svađat...i rekla sam bit ću prava kuja prema onome tko me povrijedi ili barem pokuša...neke stvari se mogu oprostiti ali ne i zaboraviti...samo mi je žao što se danas ljudi ne znaju svađati...mislim da je zapravo svađa i mudrost...lako nabacati neke psovke i vikati idiote goni se u 3 pm i tako dalje i tako dalje...treba se sjetiti pametnih dosjetki koje će hajmo reći pokopati onoga protiv koga se svađaš...a ne vikati psovke...očito da i za svađu treba imati mozga....što većina ljudi danas nema....fali nam pametnih ljudi...ehhhh...
žalosno je samo što on to neće preboljet...a ja već jesam...ja sam bila malo žalosna zbog toga...i bilo mi je malo krivo...ali ja sam s tim završila...to je iza mene...a on će svako malo zvat ili pisat glupe sms-ove pune psovki...jednostavno jer to neće moć prebolit...jer je jadan...kreni...život ide dalje...ne možeš stajat na mjestu...
jeste li razmišljali da mali klinci mogu biti veći muškarci od naših vršnjaka pa i starijih...to je strašno...dečko od 9 godina se prema meni ponaša bolje i pristojnije nego netko od 15...kuda ovaj svijet ide...
Evo nakon malog predaha opet sam tu. Prevruće je pa mi se nije dalo niti pisati, a opet tu sam. Bila sam u Velikoj Gorici. Bilo je dosta svađa. Zbog ovog što ću napisati mogla bih pokupiti podosta batina. Ali ja ću to ipak napisati. He-he. Ne bojim se ja. Uglavnom dinamo kojeg sam prije voljela, ali nisam previše znala o njemu sada mi se gadi. Stvarno gadi. Prije kada me netko upitao Dinamo ili Hajduk ja bih odgovorila DINAMO! Ali sada mi se nogomet toliko gadi da ni sama ne mogu vjerovati. Imam te 2 prijateljice koje su opsjednute Dinamom i ja moram znati svaki detalj o njemu. A to što me to ne je** ni pol % nikom ništa. Morala sam u neki kafić jer su tamo bili neki navijači dinama i morale smo na kavu. Ja sam pila oranginu. Kava mi se gadi. Ne paše mi što ću. Bila sam prisiljena u 10 navečer ići po nekoj pisti bez ijednog svijetla. Bila sam prisiljena raditi puno toga protiv svoje volje. I zadnji dan se dogovorim s jedinom normalnom osobom da ćemo se naći i oni polude jer smo trebali ići na neko igralište kod nje, a ne ona k nama. Dođemo mi do nje ja sjednem na klupu, nasmiješim joj se i pozdravim. Oni se počeli derat na curu, psovat joj svašta. Ma užas. Vele oni da idemo nekamo i ostavimo ju. Ja velim da ostajem tu s njom i da oni ostanu. Oni odu. Meni je bilo svejedno. Cijeli tjedan je bila jedna velika svađa pa me nije bilo briga što su otišli. Pričamo ja i ona kojih 2-3 minute i odlučimo ih potražit kod kina.i prolazimo pored njihove kuće, a mobitel zvoni. Ja se javim, a glas se dere pa di si ti baka se dere i živčani. Bila sam bijesna i frustrirana i ljuta i samo sam se smirivala da ne napravim sranje. Za večerom cijelo vrijeme pitanja tipa: „Pa zašto ti se ona sviđa kad je glupa?“ Za vas je glupa ali ne i za mene. Ma trošenje energije na svađu. Opet sam u nekoj depresiji. Iako je to normalno za mene. Ne znam zašto me svi napadaju zbog toga. Boli me što me prijatelji,velika većina, ignorira. Što mi je dečko govno koje me ne zaslužuje. Tata mi umire, trošimo lovu i lovu, a neće ga ni u bolnicu pustiti jer će umrijeti. Baš hvala doktorima na tolikoj iskrenosti. Mogla sam živjeti i bez nje. Ništa mi ne ide od ruke. Nigdje ne mogu naći Evanescence cd. U V. Gorici nema, u Karlovcu nema, u Jaski nema, a kad mi se pruži prilika da idem u Zg na tim mjestima nema ili cd shopa ili Evanescence-ovih cd-a. A sve što čujem je daj ne seri tko te ignorira? Odavno sam naučila da si možeš jedino sam pomoći jer nema baš ljudi koji će ti pomoći. Tužno nema što. Zašto sam super prijateljica ljeti kada nema nikog drugog. Au! To jako boli. Tako je bilo i prošloga ljeta. Trenutno nije toliko jaka sezona. Nije ono vrijeme kada su svi, baš svi na moru pa još nisam tražena roba. Ali polako počinje. Sada će to brzo krenuti. Za Šelebaja: jedino smo skupa jer se papčiš naći sa mnom, a ja sam još jednom predobra za tebe pa te neću ostaviti preko poruke. To mi je užasno glupo. Ako već ne možeš nekog pogledati u oči onda ga barem nazovi pa mu reci, a ne poslat sms nismo skupa. Takvi ljudi su kukavice. Ne i ja. A 9. mj dolazi. Zasada sporo, ali će doći, a onda više neću biti tako dobra. To što sam dobra ne znači da ti ne mogu zagorčati bijedan život. Mogu biti zla i pokvarena. Svi možemo, pa to nam je u prirodi. Mogu se obraniti i nisam bespomoćna. A kada me netko pita jesmo skupa reći ću ne. I uopće mi nije „bed“…..to je to zasada.
I još jedna poruka:
Tonight
Leave me alone
I'm tired
Cuttin off the phone
Leave me the ***k alone
Samo me podje****....jer mora bit cool pred bratićem valjda...a meni glupači je zapravo stalo....ali on mora ispast faca pred bratićem...taj mi se bratić sve manje i manje sviđa...i taj stav....umorna sam od svega i onda on još pogorša stvari....čime sam ja to zaslužila....a ja sam se samo zaljubljivala....on se zezao s bratićem i dok sam ja plakala na sva ona sranja koja mi je nagovorio i koliko mi puta prostaćio on se smijao s prokletim bratićem...ne kužim....ja sam tu plakala i molila ga da ne bude takav....jecala kao budala...a on se lijepo doma smijao....ma genijalno....Bože oprosti mu jer ne zna što čini...samo mu to mogu reći...nije me vrijedan...ja to nisam zaslužila...i to je Lucija morala saznat...i nakraju svega on se ne bi čak ni ispričao...pa hvala...
Trebala sam ići u Veliku Goricu...ići ću sutra...jučer sam skoro uvukla dim....cigarete....ali nisam...ja i moj dragi razum se borimo protiv toga...na djelić sekunde sam bila znatiželjna i htjela sam samo povući dim da vidim kako je to...ali ona stvar...onaj glas zapravo...toliko me puta izvukao iz nečeg lošeg...tako i ovaj put...jedan dim je dovoljan do ovisnosti...svi su počeli s jednim malim udahom...pa jednom cigaretom...pa dve....uau big deal popušiš dve cigarete nećeš više...pa počneš dve tjedno....pa dve dnevno....dok ne spadneš na dve kutije dnevno...da me krivo ne shvatite....ja nemam ništa protiv pušenja....tko želi neka puši....ne smeta mi....većina mojih prijatelja puši...možda ne većina...ali dosta njih...moji starci puše....jaaaakooo...meni ne smeta....ali ja ne želim trovat svoj život...to je moja odluka...treba ju poštovati...kao šo ja poštujem kada netko drugi puši....
uglavnom neće me biti do petka ili subote....pa neću komentirat moć....a niti pisati...ali kada se vratim nadoknadit ću zaostatke...
Sreća je za mene kao zabranjeno voće…moj put prema sreći je kao Sizifov posao…dođem tik do cilja i „PUF“ nema više…vratim se na početak…
MSN
- Daš mi pič**?
- HA??
- Hanibal
- Kaj je ovo?
- Pitam daš mi pič**?
- Hmmm…neeee!
- Zašto? Meni se baš jeb*!
- Koji ti je k?
- Kaj je k?
- Kur**.
- Hoćeš da ti ga metnem?
- NEEE!!!
- A daj! Z guza.
- Ne pada mi na pamet! Kaj se praviš frajer nikad se nisi je***.
- Jesam! Pitaj Maju! Dam ti broj moba. U bratićevom autu!
- Daj prestani! Jesi kaj pio večeras?
- Da, pored mene leži 10 praznih boca!
- Ne, stvarno te pitam. Jesi napušen?
- Uvijek. Al trenutno pušim malboro.
- Fakat se brinem! Daj se sredi.
- Jebi se! E daš mi pič**?
- Ma da! Samo se posluži! (cinično)
- Ja sam u Veneri. Da dođem odmah ili sad.
- A pretpostavljam da je venera jedan ugledni Internet caffe, a ne neki cajkaški klub gdje deru turbo folk i daju alkohol maloljetnicima? Aj se ne preseravaj.
- Ma bratić ima MSN na mobu.
- Uuu. Tvoj bratić ima sve što god ti srce želi.
- Gle sad se baterija ispraznila.
******* 2 offline
Mogla sam i misliti. Ali nisam mislila da će sve biti tako kratko. Nadala sam se nečemu lijepom. Očito me Bog ne voli pa mi daje ružne stvari u životu.
Mislila sam da si normalan. Da nisi glupa pubertetlija kao svi drugi dečki. Očito si ti najveća od njih svih.
Očito sam te PREcijenila. I to jako.
Svaki put kada pogledam tvoju sliku ne mogu vjerovati da si bio ono ti na MSN-u. ne ide mi u glavu nikako.
Što je možda najgore od svega je to što sam ja mislila da se polako zaljubljujem. Naivna glupačo. Što si mislila da će doći jedan kreten i popraviti cijeli tvoj život? A što je najgore opet da ja sam to mislila.
Prokleti život s nama igra najokrutnije igre.
P.S. izbacila sam sve neke psovke iz teksta. Bilo je toga još.
Nisam planirala ovaj post...sad mi je došlo da ga napišem...bit će kratak i jasan...hvala mojim dragim blogerima na lijepim komentarima i što smo još uvijek na ti a ne na vi...no da ne baljezgam i dalje...to je to...pozz
Počinjem ispočetka...neda mi se više pisati da to pročitaju oni s kojima sam prisiljena živjeti je rnekada i njih moraš popljuvat negdje...jer nitko nije savršen...eto...za ovaj blog će saznati oni koji mi nešto znače što ne znaći da će ga i posjetiti ali nije niti bitno...to je moj kratki mali uvod u moj veliki život i svijet...
